Sedam boja
Bijela vina, naravno, ne postoje, kao što ne postoji ni bijela boja. Bijelim vinom nazivamo ona svjetle zelenkastožute boje, uglavnom mlada. Žuta vina su ona oksidativna iz francuske regije Jura, jantarna su bijela napravljena dugom maceracijom, dakle onako kako se rade crvena, a ružičasta su od crvenoga grožđa vinificirana poput bijelih. Crvene je boje većina vina od crnoga grožđa, a kako i među tamnima postoje i tamniji, crnim vinima možemo nazivati ona od gruzijske sorte saperavi ili francuska od malbeca iz Cahorsa na jugozapadu Francuske.
Sedam čuda
Čaroban je taj broj sedam. Sedam je svjetskih čuda bilo u antička vremena, sedam se mora spominje, sedam je kontinenata i duginih boja, a sedam je i dana u tjednu. Sedam je patuljaka pratilo Snjeguljicu, a radosno sedam i ja, sjedam bi se reklo izvan mojih kajkavskih krajeva, nakon sedme čaše vina s nogu za šankom. Sedam je i smrtnih grijehova u kršćanstvu, ali o njima sad nećemo... No, grijeh je i predrasuda da je loše vino dobro za gemišt. Pa evo ih jošt šest, ukupno, dakle, sedam.
1. Loše vino je za gemišt
Čovek nije zmislil ništa pametnejše od gemišta, legendarna je izreka zelinskog vinskog pajdaša Štefa Šagovca koji, poput nas ostalih povlaštenih, loša vina nije trebao piti. Loše vino je jednostavno loše i nije dobro ni za što. Bogu hvala, sve ih je manje. A gemišt je najjednostavniji koktel, ali izvanredan, koji traži posebno vino: vitkoga tijela, nižeg alkohola i izraženije svježine. Traži i posebnu mineralnu vodu. U nekoliko dosadašnjih ocjenjivanja voda za gemište na kojima sam sudjelovao u Hrvatskoj i Sloveniji pokazalo se kako je iz plastične ambalaže najbolja Radenska, a iz staklenih su se istaknule Kiseljak i Jamnica.
2. Što starije, to bolje
Što je starije, vino je bolje. Nije! Staro je vino poput starih ljudi. Najjednostavnije rečeno, ono je staro. Ima među ljudima onih koji lijepo stare i onih koji samo stare. Sean Connery je desetljećima svakom novom godinom bio sve šarmantniji, ali i on je konačno ostario. Ima tako i vina koja lijepo stare desetljećima, a ima i onih koja su kao mlada bila izvanredna, ali u trećoj godini nisu bila ni za kuhanje. Svako vino, kao i svaki čovjek, u nekoj je životnoj dobi dobro, a u nekoj drugo baš više i nije.
3. Sobna temperatura
Crna vina poslužuju se na sobnoj temperaturi. Naravno da ne. Vrijedilo je to pravilo prije nekoliko stoljeća kad je u sobama dvoraca, a u njima su živjeli oni koji su pili vino, zimi bilo 16 ili 18 stupnjeva. Bolje nisu ni mogli zagrijati sobe. Danas ih usred zime lako grijemo na 22, 25 ili čak 28 stupnjeva, a teško je zamisliti vino koje bi na potonjoj temperaturi bilo ukusno. Eventualno kuhano.
4. Dom Perignon
Dođite brzo, vidim zvijezde, uzviknuo je navodno Pierre Perignon kušajući prvi pjenušac. E, pa nije. To je jedan od većih mitova u vinskom svijetu. Taj citat benediktinca, po kojem je nazvan danas najslavniji šampanjac, prvi se put spominje u novinskoj reklami s kraja 19. stoljeća. A Dom Perignon je živio od 1638. do 1715. Drugi je mit da je bio slijep, navodno nije, a treći da je baš on izumio pjenušava vina. To sigurno nije. Zapis o pjenušavom vinu iz 1531. godine pronašli su u Limouxu, gradiću na jugozapadu Francuske, nedaleko od španjolske granice, u kojem se i danas rade odlični pjenušci.
5. Navojni čep je za jeftina vina
U glasovitom bordoškom podrumu Chateau Haut-Brion dio vina iz berbi 1972. i 1973. zatorili su navojnim čepovima. Otvorili su ih 1978. i zaključili kako su ista poput onih koja se odležavala pod plutom. Nisu odustali od pluta zbog imidža, odnosno svijesti kako kupci njihovih poprilično skupih vina, takvu revoluciju ne bi dobro prihvatili. Novi vinski svijet, posebice Novi Zerland i Australija, nemaju takvih moralnih dilema pa je tamo sve više vina na šaraf. A i mi tu imamo prste: Georg Fistenich, vlasnik novozelandske vinarije Villa Maria, prvi je u svijetu sva vina počeo zatvarati navojnim čepom. Kod nas je prvi to počela raditi izvrsna vinarija Bolfan Vinski Vrh iz Hrašćine.
6. Bijela su kisela, crvena nisu
Kiselost vina možda je i najvažniji parametar koji se može izmjeriti, zato što osigurava svježinu i dugovječnost, a ne ovisi o boji grožđa, nego o terminu berbe i tehnološkim postupcima. Vinopedia piše kako je u vinu 37 organskih kiselina te veći broj anorganskih i gotovo sve su poželjne. Najviše su zastupljene mliječna, jabučna, vinska i limunska, a nepoželjne su hlapive, od kojih na octenu otpada čak i do 99 posto. Zbog nje i vino može postati ocat. I bijelo i crno.
7. Više alkohola, bolje vino
Samo 5,5 posto alkohola ima Egon Muller Scharzhofberger Riesling Trockenbeerenauslese 2018. koje je već godinama na listi najskupljih vina na svijetu. Izborna berba prosušenih bobica je, naravno, slatko vino, a postotak sladora i alkohola su u vinu uglavnom obrnuto proporcionalni. U najboljim su vinima poprilično nebitni parametri koji se mogu izraziti brojkama. Kvalitetu određuje sklad svih njih.