Prvi je hrvatski privatni vinar koji je 1972. punio vina u butelje u bivšoj državi. Prvi je ekološki proizvođač na ovim prostorima, od 1985., a poštovao je prirodu u vinogradu i podrumu i u godinama u kojima nije imao ekomarkicu na etiketi. Prvi je privatnik čija su vina prije 40-ak godina uvrštena na vinsku kartu legendarnog zagrebačkog hotela Esplanade, te prvi osvajač velikog svjetskog vinskog priznanja iz Hrvatske.
Njegovo je Venje iz 1998. proglašeno 2004. najboljim bijelim vinom u kategoriji do 10 funta na prvom ocjenjivanju britanskog časopisa Decanter, koje je danas najveće na svijetu. Zbog te mješavine graševine, rajnskog rizlinga, sivog pinota, sauvignona i traminca s položaja čije ime vino nosi, te vina Graševina 2002., koje je na istom ocjenjivanju dobila 95 bodova, Decanter je objavio tekst pod naslovom “Hvala Bogu na hrvatskim bijelim vinima”.
Ivan Enjingi je 17. svibnja 2026. napunio 86 godina. Još 1957. preuzeo je brigu o obiteljskim vinogradima s 2000 trsova. Prve je 1890. posadio njegov pradjed Koloman. Danas ima oko 60 hektara vinograda na Venju, Hrnjevcu i Mitrovcu, ponajboljim položajima u Kutjevačkom vinogorju i dvadesetak različitih vina, među kojima nije lako izabrati najbolje. Venje iz 2006., koje je vjerojatno najbolje vino koje je ikad napravio, u prodaju je pustio u svibnju 2018.
U vrijeme u kojem vinska industrija stvara modu svježih i laganih vina za brzu potrošnju, kako bi se i novac okrenuo do sljedeće berbe, Enjingi ide drugim putem. On i dalje pušta grožđe da na trsu sazre do kraja, pa ne čudi da su gotovo sve njegove berbe kasne ili izborne. Zbog toga, a zahvaljujući i bogom danim vinogradarskim položajima, njegova su bijela vina u pravilu boje starog zlata, raskošnih mirisa, punog i moćnog, dugotrajnog okusa.
Mnogi ne mogu povjerovati da je traminac iz 2006. nakupio čak 19,2 posto alkohola. Nitko na svijetu nije s prirodnim kvascima dobio traminac s toliko alkohola, rekao je uobičajeno polako. Sam alkohol ne znači da je vino posebno dobro, no ovaj je traminac skladan i dio je velikog Venja 2006. Sklad je najvažnija osobina vina, kao i glazbe, koju Ivan obožava, a glazbenici mu ljubav uzvraćaju.
S jeseni je lipo u Požegi biti i kod Ive Enjingija piti. Piti il’ ne piti, pitanje je sad. Dočekati stotu il’ otići mlad. Jer onaj koji pije umrit će, koji ne pije, taj će i prije, otpjevali su mu Gazde, a skladatelj Davor Bobić napisao je i u svibnju 2013. na pozornici varaždinskog HNK izveo “Vinsku simfoniju Enjingi” s Tamburaškim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, pojačanim udaraljkaškom i puhačkom sekcijom. Simfonija ima četiri stavka, a svaki je nazvan po jednom od vina.
Prvi je stavak Vinski podrum – rajnski rizling. U njemu Bobić opisuje prvi dolazak Enjingiju. Drugi se zove Vinski valcer – graševina, a treći, Arhiva Slavonica, inspiriran je Enjingijevom vinskom bankom. Posljednji stavak je Finale – Venje i Bobić ga je posvetio vinu Venje iz 2006. Ono prvo Venje iz 1998., nagrađeno u Londonu, nije pustio u prodaju, ali može se probati u njegovu podrumu. Ima Enjingi i Venje crno od merlota, zweigelta, crnog pinota, caberneta sauvignona i frankovke.
Ima Ivo, naravno vina i od svake sorte iz oba Venja. Ukupno je 13 etiketa trenutačno u redovitoj prodaji u Vrutku, a kome to nije dovoljno, može se zaputiti u vinariju u Hrnjevcu pokraj Kutjeva. Ima ih tamo, računajući različite berbe, još najmanje dvadeset. Neka se vina ni tamo ne mogu kupiti, ali tko uspije šarmirati Enjingija, koji je i sam veliki šarmer, možda će dragu butelju dobiti na dar. I štiklec za kraj. U vrijeme Sanaderova zakona o nula promila, Enjingi je iz protesta pio – vodu.
