Ne brojim više, zadihano je na pitanje koliko se puta uspeo s dna vinograda do ceste na njegovu vrhu odgovorio student Marino Štiglić za poprilično davne berbe u vinogradu Takale u Bakarskom zaljevu. Dvojicu najmlađih berača zapalo je nositi grožđe. Ubralo se gotovo tonu i pol pa je svaki nosač 40-ak puta prošao strmu stazu noseći košaru s 20-ak kila grožđa. Ako im je trebalo 10 minuta za uspon i pet minuta za spust, planinarili su deset sati.
Imamo mi i jedan stogodišnji trs. Dolje je, pri dnu vinograda. I još rodi, pričao je tom prilikom Tomislav Vičević, upravitelj Poljoprivredne zadruge Dolčina. Zadruga je, s članovima Kulturno-prosvjetne udruge Praputnjak, 2001. godine započela obnavljati suhozide na strmom položaju Takale iznad Bakarskog zaljeva, nositi zemlju na terase i saditi trsove beline, kako u ovom kraju zovu autohtonu primorsku sortu žlahtinu.
Zovu je belina, a žlahtina je
Dobili smo cjepove iz rasadnika Ivice Dobrinčića u Vrbniku na Krku. Vrbničko polje proslavilo je žlahtinu, a genska istraživanja na zagrebačkom Agronomskom fakultetu pokazala su da je naša belina baš žlahtina, ispričao je Vičević pregledavajući grožđe koje su donosili mlađi berači. Uspinjali su se vijugavim strmim stazama na kojima bi i spretne koze morale povući ručnu kočnicu kako se ne bi strovalile u more dok brste.
Tko je bio na Pelješcu i obišao Dingač, zna kako je tamo uspinjati se i spuštati između trsova, a ovdje je još teže. Ne mogu reći je li nagib veći od Dingačevih 50-ak stupnjeva, ali doista me podsjeća na vinograde iznad njemačke rijeke Mosel na kojima se grožđe žičarom transportira od trsa do puta na koji može doći prikolica. Ovdje žičare nema pa desetorici berača i dvojici nosača treba više od pola dana da poberu između tone i tone i pol grožđa, koliko se, ovisno o godini, može nabrati te odnijeti do kombija. U “normalnim” vinogradima prava ekipa to odradi za dva sata.
Brut pjenušac, šampanjska metoda
Grožđe je fino slatko, a i pri zobanju osvježava zato što ima dovoljno fine kiselosti koja je neophodna za dobar pjenušac. Radili su ga kao brut pjenušac klasičnom metodom druge fermentacije u boci u novovinodolskoj vinariji Pavlomir i to je nova Stara Bakarska vodicu. Prije otprilike 250 godina, kad je počela proizvodnja pjenušavih vina oko Bakra i Novog Vinodolskog koja su nazvali vodicama, radili su slatke.
Nakon berbe i skidanja bobica s peteljki zagrijali bi dio mošta kako bi probudili prirodne kvasce i tako poticali vrenje u bačvama. Nakon što su kvasci otprilike polovicu grožđanog šećera pretvorili u alkohol, zaustavljali su fermentaciju dizanjem vina s taloga i pretakanjem u velike staklene bocune koje su pohranjivali u hladne podrume ili zakapali u pijesak. Krajem zime, prije zatopljenja, rastakali su ga u vinske boce. Ova metoda danas je zapostavljena, a zove se ruralna (méthode rurale).
Pjenušciava kapetanima, mirna težacima
Tako su u prošlosti radili i pjenušava vina Asti spumante u istoimenom graduću u Pijemontu u Italiji, a Europska unija ju je 1989. godine navela kao jednu od tri osnovne za proizvodnju pjenušavih vina, uz klasičnu metodu druge fermentacije u boci te charmat ili tankovsku metodu u kojoj mjehurići nastaju tijekom drugog vrenja u tankovima. Obitelji koje su imale vinograde oko Bakarskog zaljeva mirna su vina zadržavala za sebe te, eventualno, uz posebnu dozvolu vlasti prodavali na kućnom pragu.
Ostavili su si i nekoliko boca pjenušaca za posebne prigode, a većinu su odmah po završetku proizvodnje, otprilike u ožujku nakon berbe, vozili bogatim obiteljima pomorskih kapetana koji su živjeli u Bakru i skupo ih plaćali. Bakar je tad bio najveći grad u današnjoj Hrvatskoj. Prema popisu stanovništva iz 1787. godine, imao je 7656 stanovnika (Rijeka 5956, Varaždin 4814, a Zagreb 2815). Sedamnaest godina kasnije, 1804. godine, u Bakru je živjelo 7805 ljudi, s okolnim selima čak oko 14.000, u Rijeci 6655, Varaždinu 4362, a u Zagrebu 2973.
U vinogradu su radile žene
Intenzivan uzgoj vinove loze u okolici Bakra potaknula je carica Marija Terezija u drugoj polovini 18. stoljeća. Praputnjarski su kmetovi krčenjem šume i sadnjom vinove loze postajali vlasnici zemljišta te su pet godina bili oslobođeni svih davanja. Proizvodnjom vina i prodajom posječenog drva ostvarivali su znatne prihode, pisala je Marija Borovičkić 2008. godine u etnološkom istraživanju Takale: bakarsko-praputnjarski prezidi, u kojemu navodi i kako su se godinama proizvodnjom bakarskog pjenušca uglavnom bavile žene.
Sedamdesetih godina 19. stoljeća započelo je iseljavanje Praputnjaraca u Sjedinjene Američke Države, gdje je rasla potražnja za jeftinom radnom snagom u modernoj industriji. Značajni valovi iseljavanja muškaraca u potrazi za poslom krenuli su na Maltu i Sueski kanal. Mnogi su kao mornari odlazili u svijet ili se pak zapošljavali kao kalafati – tesari i brodograditelji – u brodogradilištima diljem svijeta. Stoga je u Praputnjaku desetljećima omjer spolova bio izrazito neuravnotežen: na 100 muškaraca otpadalo je 1890. godine 168 žena, 1910. godine 171 žena, 1921. godine 159 žena, 1948. godine 160 žena, a 1953. godine 145 žena, prenosi Borovičkić demografske posebnosti ovoga kraja.
To je prava Bakarska vodica
Pomalo nezgrapni novi naziv Stara Bakarska vodica posljedica je višedesetljetne proizvodnje gaziranog vina Bakarska vodica koje se mnogi sjećaju s novogodišnjih veselica u drugoj polovici 20. stoljeća. U ponoć se gotovo obavezno “pucalo” otvaranjem tog pića koje, nažalost, kvalitetom nije ni bilo za nešto drugo, osim za prolijevanje u ponoć.
