Kasnije sam doznao da izraz nema gotovo nikakve veze s anatomijom nego s lošim i lijenim prevođenjem engleskog vinskog žargona. „Midpalate” ne znači „srednje nepce“. Odnosi se na fazu dojma dok vino prolazi sredinom usne šupljine. No jednom kad je izraz ušao u vinski govor, više ga nitko nije propitivao. Naprotiv — što je zvučao nejasnije, to je djelovao stručnije.
I tu počinje moj problem s velikim dijelom vinskog jezika
Ne s vinom. Vino volim. Volim ga ozbiljno, radoznalo i predano. Volim sate provedene za stolom, rasprave o berbama, male razlike između položaja, onu čudesnu sposobnost vina da miriše na krajolik iz kojeg dolazi. Ali što više volim vino, to manje podnosim način na koji se o njemu često govori. Jer golemi dio vinskog diskursa danas ne služi tome da nešto objasni nego da nekoga impresionira. Otvorite bilo koji ozbiljniji vinski portal i vrlo brzo naići ćete na rečenice poput sljedeće:
Vino otvara tercijarne note humusa, mokrog kamena i suzdržane animalnosti
I sad čovjek ne zna čita li opis pića ili policijski zapisnik nakon incidenta u zoološkom vrtu tijekom kišne večeri. No problem nije u metaforama. Bez njih bi vino bilo dosadno poput tehničkog lista za perilicu rublja. Problem je u mrtvim metaforama. U jeziku koji više nitko stvarno ne osjeća, nego ga koristi zato što zvuči dovoljno stručno. Velik dio vinskog jezika zapravo je pisan za druge vinske pisce, ne za stvarne ljude.
Kandirana limeta, pčelinje saće“, kirsch, mokri pas, stari podrum...
Ogromna većina ljudi nikada nije svjesno mirisala pola tih stvari. Zato takvi opisi često zvuče elitistički ili izmišljeno. Američki vinski kritičar Dan Berger jednom je vrlo precizno primijetio da opis vina mora pomoći čovjeku da zamisli vino, a ne da se divi autoru. I upravo tu leži problem velikog dijela suvremene vinske kritike: ona često više govori o kritičaru nego o samom vinu.
Najbolji vinski pisci gotovo nikada ne pišu najstručnije. Pišu najljudskije
Jednom mi je zato Oz Clarke, čovjek čije se knjige o vinu prodaju diljem svijeta, objasnio kako pristupa opisivanju vina: Nikad nisam vidio sumo hrvača, a ne mogu ni zamisliti kako izgleda unutrašnjost njegove obleke, no to me nije sputalo kad sam jedno vino opisao kao miris ogrebotine sumo hrvača ispod njegovih gaćica. Vino je poslije bilo rasprodano. Ljudi su ga kupovali samo da provjere je li takav opis uopće moguć. I upravo je u tome poanta.
Opis vina ne mora biti sterilno stručan da bi bio ozbiljan
Mora biti osoban. Mora u čovjeku probuditi sliku, emociju ili uspomenu. Clarke je to savršeno razumio. Kad govori o vinu, on ne govori samo o kemiji nego o pamćenju. Tako je za nekoliko terana rekao da mirišu poput porečke katedrale. Netko drugi bi jednostavno kako se osjete note tamjana. Ali to nije isto. Kad kažeš kako vino miriše kao porečka katedrala na kraju mise, dok ljudi kleče, svijeće još gore, a svećenik upravo pali tamjan — tada čovjek gotovo fizički osjeti taj miris.
Odjednom vino više nije akademska analiza nego iskustvo
I to je ogromna razlika. Dobar opis vina ne nastaje iz potrebe da impresioniraš nego da preneseš doživljaj. Loš opis nastaje kad čovjek pokušava zvučati važnije nego što vino zapravo jest. Tu se vraćamo na famozno „srednje nepce“, „vertikalnost vina“, „nervoznu kiselinu“ i ostale izraze koji često služe kao svojevrsna lozinka za ulazak u elitni klub ljudi koji „razumiju vino“. Što je rečenica manje razumljiva, to autor ponekad djeluje stručnije.
Vinski svijet strašno voli tu vrstu autoriteta
Čovjek koji misli da ne razumije vino uvijek će trebati nekoga da mu ga protumači. Tako se oko vina tijekom posljednjih desetljeća razvio čitav sustav profesionalnih tumača: sommelieri, edukatori, certifikati, škole, radionice, bodovanja i vodiči. Naravno da među njima ima mnogo znanja i iskrene strasti. Problem nastaje kad jezik prestane služiti komunikaciji i počne služiti hijerarhiji. Kad običan čovjek više ne zna smije li reći baš je fino vino.
Upravo to je jedina rečenica koja je doista važna
Jer vino je stoljećima bilo pučko piće. Pili su ga seljaci, ribari, težaci i obitelji za ručkom. Nitko u starim konobama nije govorio na srednjem nepcu osjeća se diskretna redukcija. Rekli bi dobro je ili prekiselo je, I svi bi savršeno razumjeli o čemu govore. Možda bi zato najveća revolucija u vinskom svijetu bila strašno jednostavna: ponovno naučiti govoriti ljudskim jezikom. Ne da vino postane banalnije, nego da ponovno postane — ljudsko.