Ova je priča tijekom kazivanja rasla dok nije postala pripovijest, piše John Ronald Reuel Tolkien u knjizi Dvije kule, drugom nastavku Gospodara prstenova. Tako je i priča o gemištima tijekom kazivanja rasla sve dok nije postala pripovijest o dvije boce koje gotovo da i ne mogu jedna bez druge. Slavni Victor Hugo napisao je da je Bog stvorio vodu, a čovjek vino i tim se njegovim riječima malo što može dodati. Možda samo navod s početka prekrasne knjige Filozofija vina, svojevrsnog molitvenika za ateiste kojeg je napisao mađarski filozof, književnik, novinar i disident Bela Hamvas: Na koncu ipak ostaju samo dvojica, Bog i vino.
Prodaja u bocama od 1828. godine
Mudru misao treba poslušati pa božansku vodu i ljudsko vino spojiti u gemišt. U Hrvatskoj i susjednim zemljama ta njemačka riječ, malo prilagođena hrvatskom jeziku, već stoljećima označava napitak od bijelog vina i mineralne vode. Pouzdano se zna da su se gemišti u današnjem smislu te riječi u Hrvatskoj pili još u 19. stoljeću: Svaka kuća ima svoje vino. Mnogi vole vino miješati s kiselom vodom Jamničkom. Najviše se kiselice troši ljeti, piše samoborski učitelj Milan Lang u knjizi Samobor, narodni život i običaji iz 1915. godine. U to se doba analize vina nisu radile, no prva kemijska analiza vode koja je izvirala u Jamnici napravljena je još 1772. godine zahvaljujući carici Mariji Tereziji. Voda je odmah uvrštena u registar mineralnih voda bečkoga dvora. U široku prodaju je stigla 1828. godine.
Ili vina, ili vode... Nečega uvijek ostane
I ta je boca Jamničke kiselice mnoge dobre dečke stajala brojnih neprospavanih noći. Stotine i stotine partija biljara odigrao sam s kumom dok nismo uspjeli litru i vodu ravnomjerno rasporediti i istovremeno isprazniti obje boce. Isprva je uvijek ostalo ili vina ili vode. Taman kad smo savladali tu vještinu pravilnog istakanja, nestalo bi i vina i vode, a na biljarskom bi stolu ostala još pokoja kugla. I što smo mogli napraviti nego naručiti još jednu rundu. Kad su prije dvadesetak godina litrene boce vina ozbiljno ustuknule pred buteljkama, problem je postao doslovce nerješiv i sva je sreća da smo se skrasili u brakovima pa više nismo mogli vježbati kao prije. Danas se, zahvaljujući različitim bocama vode, problem ravnomjerne količine vina i vode rješava jednostavno.
Svatko ima svoj omjer
Društvo koje pije polkače može uzeti dvije butelje vina i vodu u boci od litre i pol. Oni koji vole prave gemište, dva u osam, uzet će buteljku vina i bocu vode od dva decilitra, a ljubitelji škropeca, u kojem je decilitar vina poškropljen s nekoliko kapi kisele vode ne trebaju posebno paziti na omjer. U čašu za škropec ulije se vina do crte koja označava decilitar i doda Jamničke koliko stane. Tu kulturu miješanja različitih omjera vina i vode posebno su razvili Samoborci. Gotovo u svakoj tamošnjoj gostionici nude se i posebne čaše za svaki od spomenutih mješanaca. Ali različiti omjeri nisu ni samoborska, ni moderna izmišljotina. Još su stari Grci imali čak šest mješanaca.
Grci pili hesiod, alexis, diocles i nikokares
Vina treba biti četvrtina i dodati mu tri nimfe, stoji u grčkom zapisu iz petog stoljeća prije naše ere. Takav su mješanac zvali hesiod. Alexis je bila mješavina četiri udjela vode i jednog vina. U dioclesu je bila trećina vina i dvije trećine vode, u nikokaresu je bila samo šestina vina, a polkač su zvali jako vino. Homer je čak pisao o miješanju vina i vode u omjeru jedan prema 20, kao da je bio slijep i za slast vina, ali ne treba sumnjati u to da je u njemu ipak vidio božansko. Ako je doista Bog tvorio vodu, a čovjek vino, njihova je mješavina polubožanski napitak. A priča o njemu je tijekom kazivanja prerasla u pripovijest o skladu božanskog i ljudskog. I to u dvije boce.
